Televizija

Televizija je telekomunikacijski sistem za emitiranje i primanje pokretnih slika i zvuka s velikih daljina. Sama riječ potječe od grčke riječi tele = daleko i latinske riječi visio = gledanje. Taj pojam odnosi se na sve aspekte televizijskog programa i transmisije.

U komercijalnoj je upotrebi od kasnih 1930-ih i TV-aparat postao je uobičajeni komunikacijski uređaj u domovima, firmama i institucijama, najviše kao sredstvo zabave i informisanja.

Emitiranje TV-programa obično se vrši posredstvom radiotalasa na frekvencijama od 54 do 890 megaherca. U posljednje vrijeme sve je zastupljenija digitalna televizija.

Televizija je postala dostupna u sirovim eksperimentalnim oblicima kasnih 1920-ih, ali tek nakon nekoliko godina daljeg razvoja nova tehnologija je plasirana na tržište potrošačima. Nakon Drugog svjetskog rata, poboljšani oblik crno-bijelog televizijskog emitiranja postao je popularan u Ujedinjenom Kraljevstvu i Sjedinjenim Državama, a televizori su postali uobičajeni u domovima, preduzećima i institucijama. Tokom 1950-ih, televizija je bila primarni medij za uticanje na javno mnijenje.^[1] Sredinom 1960-ih, emitovanje u boji uvedeno je u SAD i većini drugih razvijenih zemalja.

Dostupnost različitih vrsta arhivskih medija za pohranu kao što su Betamax i VHS kasete, laserski diskovi, hard diskovi velikog kapaciteta, CD-ovi, DVD-ovi, fleš diskovi, HD DVD-ovi i Blu-ray diskovi visoke definicije i digitalni video rekorderi u oblaku omogućili su gledaoci da gledaju unapred snimljeni materijal – kao što su filmovi – kod kuće prema svom rasporedu. Iz mnogo razloga, posebno zbog pogodnosti daljinskog preuzimanja, pohranjivanje televizijskog i video programa sada se također odvija u oblaku (kao što je usluga video na zahtjev od strane Netflixa). Krajem prve decenije 2000-ih, digitalni televizijski prijenosi su porasli u popularnosti. Još jedan razvoj bio je prelazak sa televizije standardne definicije (SDTV) (576i, sa 576 isprepletenih linija rezolucije i 480i) na televiziju visoke definicije (HDTV), koja daje rezoluciju koja je znatno veća. HDTV se može prenositi u različitim formatima: 1080p, 1080i i 720p. Od 2010. godine, pronalaskom pametne televizije, Internet televizija je povećala dostupnost televizijskih programa i filmova putem interneta putem streaming video servisa kao što su Netflix, Amazon Prime Video, iPlayer i Hulu.

U 2013. godini, 79% domaćinstava u svijetu posjedovalo je televizor.^[2] Zamjena ranijih ekrana s katodnom cijevi (CRT) kompaktnim, energetski učinkovitim alternativnim tehnologijama s ravnim ekranom kao što su LCD (i fluorescentno osvjetljeni i LED), OLED ekrani i plazma ekrani bila je hardverska revolucija koja je započela s kompjuterskim monitorima kasnih 1990-ih. Većina televizora prodatih 2000-ih bili su ravni paneli, uglavnom LED. Glavni proizvođači najavili su ukidanje CRT-a, digitalne obrade svjetla (DLP), plazme, pa čak i LCD-a s fluorescentnim pozadinskim osvjetljenjem do sredine 2010-ih.^[3][4] Očekuje se da će u bliskoj budućnosti LED diode postepeno biti zamijenjene OLED-ima.^[5] Također, veliki proizvođači su najavili da će sredinom 2010-ih sve više proizvoditi pametne televizore.^[6][7][8] Pametni televizori sa integrisanim Internetom i Web 2.0 funkcijama postali su dominantni oblik televizije do kasnih 2010-ih.^[9]

Televizijski signali su se u početku distribuirali samo kao zemaljska televizija koristeći moćne radio-frekventne televizijske predajnike za emitovanje signala na individualne televizijske prijemnike. Alternativno, televizijski signali se distribuiraju koaksijalnim kablom ili optičkim vlaknima, satelitskim sistemima i od 2000-ih putem interneta. Do ranih 2000-ih, ovi su se prenosili kao analogni signali, ali se očekivalo da će prijelaz na digitalnu televiziju biti završen širom svijeta do kasnih 2010-ih. Standardni televizor se sastoji od više internih elektronskih kola, uključujući tjuner za prijem i dekodiranje emitovanih signala. Uređaj za vizuelni prikaz kojem nedostaje tjuner se ispravno naziva video monitorom, a ne televizorom.