Pravopis

Po fonetskom načelu bi trebalo pisati objektivno postojeće stvarne, fizičke glasove koje izgovaramo. Tako bi se, naprimjer, u bosanskom jeziku posebnim slovima morao pisati glas n kakav je u riječi sastanak (to je najčešće n u bosanskom jeziku i nalazi se u riječima dan, danas, noć), drugi glas n u genitivu sastanka (takvo n postoji u engleskom jeziku, u kojem se piše dvoslovom ng, što najčešće nije n + g), treći glas u sastančiti ako dobro izgovaramo č (takav n imaju indijski jezici), četvrti anđeo (takvo n postoji u ruskom jeziku). Nikada nije bilo pravopisa u kojem bi prevladavalo fonetsko načelo. Nešto jače bilo je zastupljeno u sanskritskom pravopisu, ali pisanje su u tom jeziku uveli učeni ljudi tek kada je on već bio mrtav kao u Evropi latinski, pa nije bilo naroda koji bi se mogao buniti.

Dok se u nauci nije razlikovala fonetika od fonologije, pravopise uređene prema fonološkom načelu nazvali su fonetskim, a mnogi ih laici i danas tako zovu. Fonologija se ne bavi ljudskim glasovima kao fizičkim pojavama, nego glasovima kako se odražavaju u svijesti prosječnog govornika određenog jezika, pa su onda za nas svi gore navedeni fizički različiti glasovi tipa n, Tako shvaćen glas zove se fonem i piše se u kosim zagradama (naprimjer fonem /n/). Prema fonološkom načelu pišu se isti fonemi uvijek jednako. Tako prema fonološkom pravopisu piše se vrapca iako je nominativ vrabac, jer je glas p u vrapca za svijest (a ovaj put i fizički) savršeno jednak kao p u hropca prema nominativu hropac.

Treće načelo se naziva morfonološkim (ili rjeđe i duže morfofonološkim). Prema tome načelu u pismu se ne označavaju fonemi koji se stvarno izgovaraju, nego se zadržavaju slovni znaci fonema u osnovnom obliku. Ako je osnovni oblik nominativ vrabac, onda po tom načelu i u genitivu treba biti vrabca. Morfonološko načelo u starijoj filologiji su zvali etimološkim (korjenskim), a mnogi ga i danas tako zovu, jedni iz neznanja, drugi svjesno radi difamacije onih koji se slažu.

Četvrto načelo jest etimološko (korjensko). Ni ono, kao ni fonetsko, nije do sada prevladavalo ni u jednom pravopisu. U morfonološkom pravopisu je b u vrabca prema vrabac, t u svatba prema svadbi, d u sladka prema sladak, i slično.

Rusko pisanje --ogo, --ego umjesto -ovo, --evo, može se objasniti ne samo etimološkim nego i historijskim načelom. Ponekad je teško razlikovati morfonološko načelo od historijskog. Dobre primjere za primjenu historijskog načela nudi francuski pravopis, u kojem se i danas veoma često piše kako se nekad izgovaralo. Tako se za 100 piše cent, a danas se izgovara sa (a = nosni a)

Šesto načelo nije u pravom smislu načelo, već se radi o arbitrarnim propisima u nekim pravopisima. Tako se u španskom jeziku vokal i u riječima uvijek piše i, ali kada je sam (tada služi kao veznik), piše se slovo y, koje inače predstavlja glas /j/. U ruskom pravopisu do 1918. godine pisao se vokal i latiničkim slovom i ispred vokala i ispred ruskoga slova za glas j, a u svim ostalim slučajevima normalnim ćiriličnim slovom u.

Sedmo načelo, ideografsko, veoma je rijetko zastupano u postojećim pravopisima. Ono se ponekad primjenjuje kada se bez ikakva temelja, kakvi postoje u ostalim načelima, određuje neki način pisanja isključivo prema značenju u inače posve jednaku izgovoru.