Dinastija Han

Dinastija Han je vladala Kinom od 206. god. p. n. e. do 220. god. n. e. To je bila carska dinastija koja je ujedinila Kinu nakon pada Qin ( Ch'in ) dinastije. Jedna osobina dinastije Han jest njena dugovječnost. Među najdugotrajnijim kineskim velikim dinastijama, uz kraći prekid je opstala više od četiri vijeka. Od svog osnivanja 206. p. n. e., država dinastije Han bila je moćna i utjecajna u istočnoj Aziji koliko je to na zapadu bilo Rimsko carstvo, njen približan savremenik. Dinastija Han je poznata kao zlatno doba kineske filozofije.

Tokom svoje 426 godina duge vladavine, dinastija Han je stvorila mnoge institucije koje su izdignule Kinu. Proširili su granice države na tzv. barbarske teritorije, poput Rima, naročito na sjeverozapadu, gdje je njena vojska krčila put trgovini na Putu svile, učinivši ih sličnim onima danas. I Han dinastija je iznjedrila svoju kvotu nemoćnih vladara, te se urušila u haosu prije konačne propasti 220. godine.

Konfucionizam je bio službena državna filozofija i ujedno religija. Budizam je došao iz Indije i postao važna religija. Književnost i umjetnost su procvjetale. Poljoprivreda se proširila, a s njom se i populacija povećala. Sistem snažne centralne vlasti, kojeg je činila kompleksna i učinkovita birokratija, a koji se nastavio do 20. vijeka, ima početke u dinastiji Han. Mnogi drakonski zakoni iz dinastije Qin bili su ukinuti, porezi smanjeni, a cijelo područje teritorija Han bilo je direktno pod carskom upravom. Ime Han je prvi car prilagodio imenu rijeke. Do današnjeg dana pojam Han se u Kini upotrebljava da bi se razlikovali autohtoni Kinezi od različitih rasnih i kulturnih grupa u Kini. Stoga „Han ren“ označava naziv za kineski narod. Prema obrascu kojim se služila dinastija Han - ujedinjena Kina i kontinuirana vladavina- postao je cilj svim budućim dinastijama, uključujući i onu komunističku u današnje vrijeme.

 

Kako se dinastija Qin urušila pod pritiskom vojnih pobuna i ustanaka seljaka, čovjek skromnog porijekla Liu Bang (Liu Pang) postao je vođa male grupe vojnika i postepeno osvajao područja. S vremenom, njegove snage su prerasle u vojsku i slijedile su nove pobjede. Zanimljivo je kako je Liu prezirao učene konfucijance, koji su nosili karakteristične šiljaste šešire.

Godine 206. p. n. e., Liu se imenovao kraljem (wang) Hana, jedne od država u Qin carstvu. Do 202. godine p. n. e. eliminirao je sve rivale i svi pripadnici dinastije Qin bili su mrtvi. Poznata je njegova izjava; „Cijeli svijet je moj!“, iako je tadašnje carsvo imalo tek pola granica današnje Kine. Zatim se proglasio carem i prisvojio je sebi carski naslov Gaozu. Liu je pokorio visoko centralizirano carstvo, malo je olabavio sistem, i podijelio je carstvo na principate, kojima su vladali članovi njegove porodice ili vojni zapovjednici koji su mu bili izuzetno privrženi. Tako su postavljeni uslovi za povratak na feudalizam, međutim Liu, i vladari koji su ga slijedili, pomoću savjetnika koji su bili isključivo podređeni caru, provjeravali su svaku provinciju i upravitelja. Tako se očuvala centralna vlast tokom dinastije. Prijestolnica mu je bila na rijeci Wei, Chang'an (Ch'ang-an) koji u prijevodu znači „vječni mir“. Gaozu je prihvatio načela konfucionizma, a ta su, da je svrha vlasti služiti onima kojima se vlada, i da car pruža dobar, pozitivan primjer, umjesto strašan i strog.

Nakon što je Gaozu mirno preminuo, naslijedio ga je Wu Di (Wu-ti) koji je vladao od 141. do 87. p. n. e. Njegova vladavina je jedna od najslavnijih u kineskoj historiji. Posebnu pažnju je polagao u umjetnost vladanja. Moć lokalnih upravitelja rasla je tokom godina, ali Wu Di je radio na recentralizaciji vlasti. Tako je umjesto činovnika nasljeđenih iz Qin dinastije, koji su postavljani na položaje po rođenju, slijedeći konfucionizam, činovnici su birani po njihovim sposobnostima, tj. kvalifikacijama. Pismeni ispiti su bili usvojeni kao mjerilo određivanja najkvalificiranijih osoba. U glavnom gradu je osnovana škola za obuku vladinih oficira, a administrativna birokratija je bila sistematizirana.

Iako je lično bio zainteresiran za magičnu stranu daoisma, Wu Di je konfucionizam odlučio i dalje ostaviti za glavnu religiju i filozofiju, tako što je potakao na proučavanje pet klasika konfucionizma (Shujing - knjiga historije, Shijing - knjiga poezije, Yijing - knjiga promjena, Liji - knjiga održivosti, i Chunqiu - proljetni i jesenski anali) na kojima se zasnivalo učenje konfucionizma. U pokušaju da sprovede jednu ideologiju za cijelo carstvo, Hanovci su preuzeli ideje mnogih ideoloških škola i uklopili ih u konfucionizam.

Trgovina je cvjetala u vrijeme Wu Dija. Unutrašnja trgovina se proširila u dugotrajnom miru koji je vladao u zemlji, niži porezi i smanjenje moći lokalnih moćnika. Wu Diovi ministri su održavali cijene konstantnim, tako da su kupovali pšenicu i kuhinjsko ulje kada su cijene bile niske i zatim ih plasirali na tržište kad bi ponestalo tih namirnica za vrijeme suše, ili slabog uroda. Kanali su se kopali i gradile su se ceste. Zemlja je bivala bogatija i snažnija, farme su bile prosperitetne, a gradovi su rasli u veličini i broju stanovnika.

Već početkom svoje vladavine, Wu Di je htio proširiti granice carstva. Na sjeverozapadu, nomadsko pleme planinskih ratnika je duže vrijeme teroriziralo sjeverozapadnu Kinu. Wu Di je poslao nekoliko vojnih ekspedicija u to područje, formirao je savez s srednjeazijskim plemenima, i slomio moć Xiongnu. Kad je sjeverozapad bio osiguran, Wu Di se počeo širiti na sjeveroistok, pokorivši Mandžuriju i poprilično onog što je danas Koreja. Pripojio je teritorije južno od rijeke Yangtze, kao i Annam, u sjevernom Vijetnamu. Pokorivši ono što je danas provincija Yunnan, otvorio je rutu za Burmu i Indiju. Najzanimljivija Wu Diova osvajanja su ona u centralnoj Aziji. Stavivši pod kontrolu teritorije u Ferghani (današnji Uzbekistan) i dolinu rijeke Jaxert (zvanu Syr Daria rijeka, današnji Kazahstan), toliko dalje od današnjih granica Kine, Wu Diove trupe su otvorile Put svile, dug 6500 km, povezujući Chang'an i Rim. Put svile je omogućio Kini da trguje s državama Perzijskog zaljeva, i istočnim Mediteranom.

Do njegove smrti, 87. godine p. n. e., Wu Diovo carstvo je bilo veliko poput Rimskog carstva koje će nastati nekoliko desetljeća kasnije pod Julijem Cezarom. Međutim, Wu Diova osvajanja imala su i efekt pražnjenja državne riznice, oštrog povećanja poreza i povećana državna kontrola ekonomije. Iako su ove mjere bile djelotvorne u kraćem periodu, na duge staze su slabile dinastiju.

Wu Diovi nasljednici su neko vrijeme uspjeli očuvati carstvo, ali tri slaba vladara su naposljetku omogućila carskom regantu Wang Mangu (45. g. p. n. e.-23. god.) da koncentrira svu moć u svoje ruke. Wang Mang je bio član visoke porodice koja se vjenčala u kraljevski klan.

Moć mu je sve više jačala, da bi se, napokon, 9. godine proglasio carem kratko-živeće dinastije Xin (Hsin=Nove). Iako je Mang dobio vlast ubistvima i intrigama, bio je reformista koji je želio bolju, manje korumpiranu vladu. Zemlju koja je većim djelom bila u vlasništvu feudalaca, koji su je po astronomskim cijenama iznajmljivalji seljacima, Mang je stavio pod svoju upravu, udarajući tako u same temelje moći barona i vlastele. Zemlja je bila podjeljena na jednake dijelove i dana farmerima koji su je kultivirali. Zatim je ukinuo ropstvo, davao bez intresne zajmove farmerima i postao vođa konfucionističkog učenja. Dakako, ove promjene su naišle na ozbiljna protivljenja opozicije.

Feudalni baroni su osnovali savez i usprotivili se Wang Mangu. Ujedinila ih je Liu porodica i uslijedio je građanski rat. Kako je carstvom zavladao nemir, vojna tajna društva su osnovali bande i napadala sela i gradove. Wang je vjerovao da će valjane institucije na kraju donijeti mir Kini, ali 23. godine, vojska vođena klanom Liu srušila je vrata Chang'ana, ubila Wang Manga, i ponovno uspostavila dinastiju Han.

 

Za vrijeme građanskog rata, stari glavni grad Chang'an je bio uništen, a porodica Liu se preselila u glavni grad istočno od Louyanga (Lo-yang), u kojoj je današnja provincija Henan. Ime Han se opet upotrebljava, ali kineski historičari radije koriste izraz za dinastiju nakon Wang Manga kao Istočni ili kasniji Han. Prvi vladar, Guangwudi (Kuang-wu-ti, 5. p. n. e.-57. god.) povratio je sva područja carstva, i poput njegovih predaka nastavio s konfucijskim učenjem i reformom vlasti. Nakon njegove smrti, sve češće su vladari bili mladi i umjesto njih carstvom su upravljali ministri, a u međuvremenu seljački ustanci su bivali sve češći. Naoružan daoistički kult, ili Huangjin (žuti turbani) poticali su nemire po cijelom carstvu. Iako je dinastija nastavila svoje ime, zbrka u borbi za prevlast negirala je svaku vlast dinastije Han. Napokon, 220. godine, zadnji car Han, Xiandi (Hsien-ti), koji je postavljen na prijestolje u dobi od osam godina, formalno je abdicirao zaslugom Cao Pi (Ts'ao P'i), koji je bio sin njegova glavnog ministra. Cao Pi se proglasio prvim carem nove dinastije Wei. Taj datum obilježava početak tzv. doba Doba Razdora, koje je trajalo od 220. do 589. godine.

Razdor u Kini počinje krajem 2. vijeka kada se vjerski fanatici obavijeni u žute marame vrše državni udar jer smatraju da je država korumpirana. Pokretač te sekte je Zhang Jiao sa svojom bračom Zhang Bao i Zhang Liang, te se za trojicu braće smatralo da posjeduju moći tri elemenata: vatra, zemlja i zrak.

Vladar Han dinastije je u to vrijeme bilo dijete od samo 9 godina, ali to nije spriječilo da se najmoćnije porodice, vojskovođe i svi protivnici fanatika vođenih Zhang Jiaom ujedine. Koalicija je napravljena, a vodile su se tri velike bitke dok su fanatici i sam Zhang Jiao pogubljeni. Mir u zemlji je nastupio, ali samo na kratko vrijeme.

Glavnog zaštitnika mladog cara, Dongu Zhuou, je moć koju je imao udarila u glavu te je poželio i sam vladati Kinom. Močni vladari pokrajina Kine nisu željeli trpiti tiraniju Dong Zhuoa te Cao Cao sa svojom vojskom kreće na Luo Yang (glavni grad) da skine Dong Zhuoa s prijestolja, ali vojska pod vodstvom Lu Bua ih porazi. Lu Bu je posinak Dong Zhoua, a pratio ga je glas najsnažnijeg ratnika i nemilosrdnog ubice u Kini. Cao Cao poziva druge regionalne vladare da se koalicija ponovno sastavi ali ovaj put da se oslobodi mladog cara. Za glavnog generala se odabire Yuan Shao, vladar najbogatije pokrajine i član najuglednije porodice Yuan.

U borbi pred ulazom u grad, ispred Hu Lao gradskih vrata, se vodila da tada najveća bitka u historiji Kine. Najistaknutiji u toj borbi su bili, sve do tada anonimni, Liu Bei i njegova zakleta braća Guan Yu i Zhang Fei koji su u vrtu breskvi se zakleli kao braća koja će vratiti staru slavu Han dinastije. Oni su zabilježeni u historiji kao jedini koji su se suprostavili moćnom Lu Buu te ga poarzili i natjerali u bijeg. Kad je vojska koalicije ušla u Luo Yang, Dong Zhuo naređuje da se grad spali do temelja te bježi.

Koalicija odustaje od proganjanja te smišlja plan kako svijet lišiti Dong Zhuoa a to je moguće samo uz pomoć nekoga moćnog, neustrašivog i bliskog Dong Zhuou - jednoglasno je odlučeno da to mora biti Lu Bu kojemu to ne bi tebalo biti problem kad je već ubio i vlastitog oca.

Prvo što je trebalo je napraviti razdor među njima, a zajednička slabost su im žene. Wen Chou, poznati intelektualac, ponudi svoj usluge te svoju kćer koja će poslužiti u smicalici, riječ je o Diao Chan - plesačici neizmjerne ljepote koja prihvaća zadatak bez razmišljanja. Wen Chou poziva Lu Bua k sebi na večeru te ga upoznaje s Diao Chan, s koje cijelu večer nije mogao skinuti pogled te pita njenog oca za ruku njegove kćeri - otac pristaje.

Drugi dan, Wen Chou ide Dong Zhuo predstaviti svoju kćer te mu je ponuditi kao ženu koja voli starije i moćne muškarce - što laska Dong Zhuou. Istog dana, Wen Chou odazi Lu Buu te mu donosi strašnu vijest da si je Dong Zhuo prisvojio Diao Chan te da je misli oženiti. Lu Bu bijesan bježi iz grada, razočaran što je izgubio prvu i jedinu ženu koju je zavolio. Nedugo kasnije, Diao Chan šalje pismo Lu Buu kako je nezadovoljna i da ona voli samo njega, te da kad bi Dong Zhuo umro da bi bila samo njegova. Lu Bu se vraća u grad i sastaje se s Diao Chan u dvorištu palače gdje ih zagrljene pronalazi Dong Zhuo. Dong Zhuo protjeruje Lu Bua pod kaznom smrti ako se vrati. Lu Bu zatim ubija Dong Zhuoa i odlazi u nepoznato s Diao Chan.

Iako je problem s Dong Zhuom riješen, turbulencije u zemlji ne nedostaje. Cao Cao smatra Yuan Shaoa prijetnjom te planira napad na njegovu puno moćniju vojsku. Liu Bei i njegova braća dobivaju novi dom i područje Xia Pi na upravljanje. Dobar i uvijek velikodušni Liu Bei prihvata ranjenog Lu Bua i njegovu Diao Chan koji u odsustvu Liu Beia i Guan Yua, a pored nikad trijeznog Zhang Feia preotima dvorac i izbacuje Zhang Feia i njegove sinove. Liu Beiu nije toliko smetalo preotimanje dvorca koliko to što njegove žene i djecu drži kao taoce.

Svjestan svoje nemoćnosti, odlazi Cao Caou u potrazi za pomoći te mu obećava pokrajinu ako spasi porodicu Liu Beia. Cao Cao pristaje te u pomoć šalje rođake i najbolje generale Xiahou Dun i Xiahou Yuan koji zajedno s Liu Beiovom vojskom opkoljavaju Xia Pi dvorac. Generali pod Lu Buom se predaju nad nadmoćnom vojskom koalicije te predaju zarobljene Lu Bua, Diao Chan i generala Zhang Liao koji je stekao divljenje Cao Caoa i Guan Yua još za vrijeme borbe pred Hu Lao vratima. Lu Bu je smaknut na licu mjesta, Diao Chan je puštena na slobodu nakon prepirke Guan Yua i Zhang Feia za njenu ruku, a Zhang Liao je primljen u vojsku pod Cao Caoom.

 

 

Početkom 100. godine p. n. e., razvijena je mreža trgovačkih ruta za prijevoz robe između Azije i Evrope. Najranija i najteža ruta koja se najčešće upotrebljavala postala je poznata pod nazivom „Put svile“, po cijenjenoj kineskoj odjeći kojom se trgovalo. Rute su tokom vremena polahko isčezavale, a otkrivanjem morske rute od Evrope prema Aziji u kasnom 15. vijeku, stari putovi su postupno zapušteni zbog nove okeanske trgovine.

Za vrijeme dinastije Han, Kinezi su bili poljoprivrednici. Pšenica i proso su uzgajani na sjeveru Kine, kao što se i uzgajaju vijekovima. Riža, koja daje više kalorija, bila je uzgajana gdje god je bilo dovoljno vode. Kineski farmeri isušivali su močvare, i gradili kanale za navodnjavanje. Za vrijeme vladavine ranih vladara dinastije Han, i dugotrajnog mira koji je vladao u zemlji, poljoprivreda je unaprijeđena i poboljšan je kvalitet žitarica, a s time se povećala i populacija stanovništva. Za vrijeme blijedih dana Zapadnog Hana, centralna uprava je slabila, a feudalna vojska je držala zemlju u svojim rukama. Tada su radovi na kanalima zapostavljeni, neki i uništeni, a u nekim područjima je zavladala glad.

Za vrijeme dugotrajnog mira, mnogi gradovi su narasli, posebno Luoyang. Trgovci i zanatlije su se organizirali u cehove, tj. članstvo u pojedinom cehu bilo je nužno u mnogim vrstama posla. Cehovi su određivali minimalne cijene, i određivali su plaće i radne satnicu članova ceha. Svaki ceh je imao svoje božanstvo, koje je bilo postavljeno u holu ceha. Isto tako cehovi su bili kao štit društvu od strogih zakona, na koji su znali odgovoriti štrajkom ili zatvaranjem trgovina.

Pod dinastijom Han, neke prirodne i političke barijere koje su odvojile Kinu od ostatka svijeta, bile su prevladane. Veća trgovina, i teritorijalna ekspanzija, doveli su Kinu u kontakt s novim državama i ljudima. Trgovci su prošli iz Kine, kroz centralnu Aziju, do Perzije i grčkih gradova na obalama Crnog Mora-čak i do Rimskih kolonija na istočnom Sredozemlju. Trgovci dinastije Han i strani trgovci prelazili su Yunnan, rijeku Mianmar (prije poznata kao Burma), i vraćali su se s dobrima iz Indije i Šri Lanke.

Prema kineskoj historiji, 166. godine, trgovci iz Daqina (Ta Ch'in), što je kinesko ime za Rim, došli su do Luoyanga, s najavom da su poslani od svog vladara, navodno cara Marka Aurelija. Tvrdnja može biti pogrešna, ali bez sumnje se može utvrditi da je kineska roba, ponajviše svila i krzna, došla do gradova Mediterana Putem svile. Zauzvrat, Han su dobijali konje iz centralne Azije, staklo, slonovaču, drago kamenje i dobru vunu. „Ljudi u Louyangu razbacuju se odjećom, i pretjeruju u hrani i piću.“-napisao je zgađeni promatrač života za vladavine dinastije Han u prvom vijeku naše ere. Čak su konjušari i konkubine nosili fini brokat, bisere i žad, a istovremeno se život seljaka pogoršavao.

 

O kineskom napretku, govori nam i složeni izum, uređaj izumljen prije više od 18. vijekova u Kini, je mogao otkriti lagana podrhtavanja na površini zemlje, i isto tako pokazati iz kojeg smjera podrhtavanje tla dolazi. Godine 132., Zhang Heng je napravio prvi seizmograf, u obliku ćupa s osam glava zmaja naokolo ćupa, a svaki drži kuglu u ustima. Ispod svakog zmaja je statua malog žabca s otvorenim ustima. Kad se podrhtavanje ili potres pojavi, čak i na velikoj udaljenosti, mehanizam u ćupu će učiniti da zmaj pusti kuglu u usta žabcu. Koji zmaj ispusti kuglu od njih osam, ujedno pokazuje i smjer od kuda podrhtavanje dolazi. Dakle, stručnjaci u vrijeme Han dinastije mogli su znati da se potres dogodio i gdje.

Učenja Konfucija ( 551-479. god. p. n. e.), postala su glavna škola mišljenja za vrijeme dinastije Han. Osnova Konfucijeve etike jest koncept jen, što znači ljubav ili dobrota. Bit konfucionizma se može sažeti u frazi: „Ne čini drugima, ono što ne bi želio sebi“. Ostale važne vrline konfucionizma uključuju ispravnost, cjelovitost, i pobožnost. Politički, konfucionizam je zagovarao vlast u kojoj je vladar dobrohotan, dobročudan, dobronamjeran, a subjekt, tj. podanici, poslušni i pokorni. Konfucije je vjerovao da monarh mora gajiti moralne vrijednosti da bi pružio dobar primjer ljudima. Konfucije je bio poznat po svojim idejama obrazovanja, za koje je vjerovao da su značajna za sve ljude, zanemarujući klase.

Budhha, kao historijska ličnost je živio u 5. vijeku p. n. e., skoro u isto vrijeme kao i Konfucije, u sjevernoj Indiji. Smatrao je da je patnja neodjeljiva od života, a ona proizlazi iz požude za materijalnim stvarima svijeta. Jedini način da se pobjegne od patnje jest biti slobodan od želje, a da bi bio slobodan od želje, moraš zaboravit na sebe i služiti drugima, meditirati, i iznad svega živjeti ne vezujući se na materijalna dobra. Tako se jedino može postići Budhhin raj, nirvana.

Prvi budistički monasi su stigli u Kinu trgovačkim rutama, kako spominje Han Shu (Han kronike), u prvom vijeku n. e., budistički svećenici su sagradili hram u Louyangu pod zaštitom carske porodice. Tek je u doba razdora budizam stekao naklonost velikog broja Kineza, jer je budističko pesimičnije gledanje na svijet imalo više smisla, od one Konfucionističke da je u ljudskoj prirodi istinska dobrota, naglašavajući odnose vladara i podanika, oca i porodice, starijih i mlađih, muža i žene. Krajem dinastije Han, zakon preživljavanja je zamijenio Konfucionističke odnose i teorije o ljudskoj dobroti. Tako su Kinezi posvojili Budhhu u svoj panteon bogova. Panteon se sastojao od božijeg suda na nebu, sličan onom carskom na zemlji. Vladao je Jade (Yudi) i njegovi ministri. Postojali su bogovi cehova, planeta, elemenata, zemlje, neba, kiše, a s njima su se nalazili carevi, i svi značajni ljudi koji su živjeli na zemlji.

Daoizam je počeo kao filozofski pravac koji je naglašavao individualnu osobnost i strogo je prigovarao na rituale i na određivanje načina života, kojeg je diktirala vlast. „Uistinu mudar vladar, jednostavno ostavlja stvari kakve jesu.“-rekao je Daoist. U danima vladavine dinastije Han, lična želja za istinskim razumijevanjem prirode i svijeta, karakteristika pravog Daoizma, jest degenerirala u potragu za eliksirom besmrtnosti i panteonom bogova.

U književnosti glavna figura je bio Sima Qian (Ssu-ma Ch'ien), koji je živio od 145 do 90. god. p. n. e. Njegovo veliko djelo se zove Shiji - Zapisi historije. To djelo je kompilacija odlomaka iz orginalnih izvora, zajedno sa Siminim komentarima, je postavilo temelje i standarde kineske historije i historičara od tog vremena pa na dalje. Njegov prikaz historije je većina onog što se zna o dinastiji Qin i ranom periodu dinastije Han. Isto tako su i četiri knjige Konfucionizma izdane u svom konačnom obliku, to su Lunyu, Daxue, Zhongyong i Mengzi.

Zna se da su i pisali poeziju, složene matematičke zadatke, historiju, golemi rječnik, vladine izvještaje, te najraniji sačuvani opći popis stanovništva na svijetu, iz 2. god.n.e. (57.671.400 ljudi). To je bila posljedica izrade papira oko 100. godine. Papir je pravljen od kore crnog duda, i od konoplje, nazivali su ga zhi. Po priči, jedan eunuh, Cai Lun, je 105. god.,ispričao caru Heu, kako se izrađuje papir. Pisali su kistovima i tušem od pigmenta čađi, na drvenim pločicama, komadićima bambusa ili na svili, a kineska slova su se promijenila u ona slična današnjim.

 

Malo je ostalo sačuvane grafike iz doba Han dinastije, a mnogo više se zna o slikarstvu tog doba iz zapisa. Iz tih izvora, čini se da je slikanje bilo poput magije. Prokletstvo bolesti se moglo se prekinuti postavljanjem pravog tipa slike iznad kreveta bolesnika. Često se slikanjem htjelo dočarati, i stoga su se držali moćnim, magične sposobnosti bogova i kulturnih junaka.

Dok su slike većinom nestalo iz doba Hana, arheolozi su pronašli, iz grobnica, keramiku, i modele kuća, hramova, gospode, plemstva, i čak cijelih sela od terakote. Ovi objekti su bili zamjene za važne stvari u životu, i obično su bili glazirani i obojeni. Tipične grobnice su sadržavale minijature omiljenih ljubimaca i sluga, isto tako i izbor predmenta iz života. Iskopine iz plemićkih grobnica, otkrivaju odnos ljudi iz vremena dinastije Han prema životu i smrti, te ljudsku borbu s prirodom. Keramičke figure bile su učestalo izrađivane u Kini za vrijeme dinastije Han (206. p. n. e.- 220 n. e.) da bi bile zakopane s pokojncima. Poznate kao ming-chi'i, ove figure su bile obično jako male i često su prikazivale stvarne ljude, npr. muzičare.

Iako se za vrijeme Hana išlo na centralizaciju, najmoćnije su ipak bile velike zemljoposjedničke porodice. To je bilo još više naglašeno kad se razvila trgovina u Kini i s drugim zemljama. Uz zemlju, takve porodice su posjedovale i fabrike ili proizvodne kapacitete, koji su povećavali njihov utjecaj ali i bogatstvo. Trgovačka klasa je dobivala na utjecaju s povećanjem trgovine, dobili su veće društvene mogućnosti, a vijekovima prije toga su bili najniža klasa u kineskom društvenom poretku. Isto tako, utjecaj Konfucijske birokracije, organizovane po talentu i sposobnosti a ne po porijeklu, omogućavao je velik uspon u socijalnom statusu, za svakog ko je imao vremena da uči za ispite. Zapravo, je vrlo malo seljaka i farmera imalo vremena za učenje, međutim ovakva prilika nikad prije nije postojala za nekog ko nije bio pripadnik visokog obrazovanog staleža.

Osnovna, polazišna tačka kineskog društva, kako u vrijeme Hana, tako i prije i nakon, je bila porodica. Kinezi su vidjeli porodicu kao besmrtnu cjelinu. Glava porodice, koja je mogla biti i žena, ako je bila najstariji živi član, imala je autokratsku moć, ponekad takvu da je mogla člana porodice osuditi na smrt, ako je obešćastio porodicu.

Porodica je bila dužna voditi brigu o svojim članovima, pa je i kazna znala prijeći na sve članove, iako je zlodjelo napravio pojedinac. Svaki član je imao dužnost da poveća čast, ugled, i bogatstvo porodice, kako prema svojim članovima, tako i prema svojim pretcima i budućim potomcima, a izbjegne sramotu i obečašćenje porodice. Porodice su se brinule o svojim članovima tako da su brinuli za medicinsko osiguranje, domove za starije, medicinsku njegu itd., iako mnogi to nisu mogli priuštit, to je bio jedan ideal kojeg su slijedili.

U pravnim dokumentima, pronađenim u provinciji Hubei, znamo da su se strogo držali kineske tradicije poštivanja starijih, tako da bi žena koja bi istukla nekog djeda ili baku, bila bačena na tržnicu, tj. sasjekli bi je na komadiće. Čak je i klevetanje starijih osoba bilo kažnjivo smrću, međutim apsurd je da je muž mogao slobodno istući ženu zbog prigovaranja, i to se nije smatralo zločinom.