Stvaranje društvenog svijeta

Stvaranje društvenog svijeta: struktura ljudske civilizacije
Autor	John Searle
Originalni naziv	Making the Social World: The Structure of Human Civilization
Datum izdanja	2010.

• "Najopćenitija forma stvaranja institucionalne činjenice jeste da mi (ili ja) Deklaracijom činimo to da statusna funkcija Y postoji. Konstitutivna pravila forme 'X se računa kao Y u C' su ono o čemu bi mogli misliti kao o stojećim Deklaracijama... Stoga sada razlikujemo između konstituivnog pravila i primjene pravila u određenim slučajevima. Samo pravilo je stojeća (statusno-funkcionalna) Deklaracija i biti će primjenjena u pojedinačnim slučajevima gdje neće biti potreban poseban čin prihvatanja ili priznanja jer je priznanje već implicitno u prihvatanju pravila."

• "[A]ko bukvalno možete reći za mentalno stanje da može biti istinito ili lažno, onda vjerovatno ima smjer uklapanja [direction of fit] um-ka-svijetu jer su istinitost i laž standardni pojmovi za ocjenjivanje uspjeha ili neuspjeha u ostvarivanju smjera uklapanja uma-ka-svijetu. Vjerovanja mogu biti istinita ili lažna, ali želje i namjere ne mogu."

• "[Z]a razliku od vjerovanja i želja, gdje nije bitno kako se dolazi do zadovoljenja intencionalnog stanja, u slučaju namjera ključno je za funkcionisanje namjere da sama namjera figurira uzročno u ostvarenju uslova zadovoljavanja."

• "[P]ostoje barem tri procjepa, ili radije tri dijela kontinuiranog procjepa u intencionalnom djelovanju između intencionalnog fenomena u bilo kojem stadiju i nastavljanja na sljedećem stadiju: procjep između razloga i odluke (stvaranje prethodne namjere), procjep između odluke i otpočinjanja djelovanja (namjera-u-djelovanju), i, u složenim djelovanjima, procjep između početka djelovanja i provođenja do završetka. U filoziji, postoji tradicionalno ime za ovaj procjep. Zove se “sloboda volje”... Pokušao sam naglasiti da mi imamo iskustvo slobode u smislu da mi tipično ne doživljavamo naše razloge kao da određuju odluku, ili odluku kao da određuje djelovanje, ili početak djelovanja kao da određuje provođenje do završetka. Ali moram naglasiti da činjenica da imamo ta iskustva ne garantuje da ćemo zaista imati slobodnu volju. Ostaje otvoreno pitanje da li su ta iskustva iluzorna ili ne."

• "[P]ostojanje institucije ne zahtijeva saradnju već tek kolektivno prihvatanje ili priznanje. Pojedinačna djelovanja unutar institucije poput kupovine ili prodaje ili vjenčavanja ili učestvovanja u izborima zahtijevaju saradnju. Ovo je važno, jer pokazuje da postoje neki oblici kolektivne intencionalnosti koje su svodive na ja-intencionalnost plus zajedničko vjerovanje."

• "[P]ošto imate zajednički jezik već imate društveni ugovor; zaista, već imate društvo. Ako pod ‘prirodnim stanjem’ mislite na stanje u kojem nema ljudskih institucija, onda za životinje koje govore jezik, ne postoji takva stvar poput prirodnog stanja."

• "Najjednostavniji test za provjeru da li je fenomen ili činjenica istinski institucionalna jeste da se upitamo: ‘Da li njeno postojanje implicira deontička ovlaštenja, ovlaštenja poput prava, dužnosti, obligacija, zahtjeva, i autorizacija?’ Postoje (nekodificirana) prava i dužnosti prijateljstva i večera, isto kao što postoje (kodificirana) prava i dužnosti građanstva i zaposljenja. Postoje deontologije bez institucionalnih činjenica (ja sam, na primjer, pod moralnom dužnošću da pomognem ljudima koji su u hitnoj potrebi i kojima mogu pomoći), ali ne postoje institucionalne činjenice bez nekog oblika deontologije."

• "Definisat ću statusnu funkciju kao funkciju koju vrši predmet(i), osoba(e), ili druge vrste entiteta i koje se samo mogu vršiti zahvaljujući činjenici da zajenica u kojoj se funkcija vrši pripisuje određeni status predmetu, osobi ili entitetu u pitanju, i funkcija se vrši zahvaljujući kolektivnom prihvatanju ili priznanju predmeta, osobe, ili entiteta kao da ima taj status. Moram spomenuti druge vrste entiteta pored predmeta i ljudi jer moramo dopustiti pripisivanje statusne funkcije apstraktnom entitetu poput statusnih funkcija društva sa ograničenom odgovornošću."

• "Regulativno pravilo, ‘Vozi na desnoj strani ulice”, na primjer, jeste stajaća Direktiva. Njena funkcija je da dovede do određenog oblika ponašanja, i zadovoljena je ako se ponašanje poklapa sa sadržajem pravila. Pravilo ima smjer uklapanja ka gore, ili svijet-ka-riječi. Suprotno tome, konstitutivno pravilo, ‘Najstariji živući sin broji se kao novi kralj’ je stajaća Deklaracija. Njena funkcija jeste da učini tačnim da određena osoba postaje novi kralj po smrti starog kralja. Niko ne mora ništa učiniti da bi se ona zadovoljila osim da prihvati njene posljedice, da računa najstarijeg živućeg sina kao novog kralja. Ima oba smjera uklapanja, slovo-ka-svijetu i svijet-ka-slovu, istovremeno. Čini nešto tačnim predstavljajući ga takvim. To zovem Statusno-funkcionalnom Deklaracijom jer ona čini tačnim nešto u neodređeno buduće vrijeme za bilo koga ko zadovolji uslov toga da je najstariji živući sin umrlog kralja novi kralj. Čini nešto tačnim, ali primjenjuje se na neodređeni broj takvih nečega."

• "Imajući u vidu sistem konstitutivnih pravila, da li je predmetno djelovanje zaista potpalo pod pravilo? Sistem, nakon što su ga učesnici prihvatili, obavezuje ih na prihvatanje činjenica unutar sistema jer se sistem sastoji od skupa stojećih Deklaracija, i zadovoljavanje uslova postavljenih od tih Deklaracija računa se kao konstituisanje predmetnih institucionalnih činjenica."

• "Institucija i institucionalne činjenice unutar institucije zahtijevaju kontinuirano priznanje ili prihvatanje jer postoje samo onoliko dugo koliko su tako priznate ili prihvaćene. Jedan znak priznanja ili prihvatanja je kontinuirano korištenje institucije ili institucionalnih činjenica, i ovo zahtijeva korištenje odgovarajućeg vokabulara. Prihvatanje ne mora imati oblik izričitog govornog čina i može se kretati od entuzijastičnog odobrenja do zlovoljne saglasnosti. To je razlog zbog čega često koristim izraz ‘priznavanje ili pristanak’ da označim činjenicu da ne mislim implicirati odobrenje specificiranjem odnosa kojeg institucije ili institucionačne činjenice zahtijevaju za svoje kontinuirano postojanje. Priznanje u obliku govornih činova funkcioniraju kao Deklaracije, čak i kada govorni činovi nisu u obliku Deklaracija. Kontinuiranim korištenjem riječnika statusnih funkcija mi osnažujemo statusne funkcije. Za razliku od košulja i cipela, institucije se ne troše sa kontinuiranim korištenjem. Za razliku od toga, kontinuirano korištenje institucija poput braka, privatnog vlasništva, i novca ojačavaju institucije, ali ‘korištenje’ zahtijeva govor, i taj govor funkcioniše da održi i ojača kako instituciju, tako i institucionalne činjenice unutar institucije."

• "Pored takvih općih razloga poput onih koje sam citirao - samointeres, povećana moć, neznanje, apatija, očaj, i konformizam - ne čini se da postoji bilo koji opći odgovor na pitanje: ‘Šta motivira prihvatanje?’ Postoje specifične motivacije za specifične institucije. Kada institucije uključuju odnose moći koji mogu biti opasni, kao u slučaju vlada i političke moći općenito, pitanje legitimnosti postaje ključno."

• "[O]ntološki govoreći, za stvaranje minimalne institucionalne stvarnosti trebaju vam tačno tri stvari: (1) ljudska bića (ili neke vrsta bića sa relativno sličnim kognitivnim sposobnostima) sa (2) intencionalnošću, uključujući kolektivnu intencionalnost uključujući sposobnost nametanja funkcija na predmete i ljude, i (3) jezik sposoban za Deklaracione govorne činove - to jeste, govorne činove sa oba smjera uklapanja. Ako su slobodnostojeće Y status funkcije iole složene i ako trebaju da traju kroz vrijeme, treba vam i četvrta stvar: pisanje. Slučajevi slobodnostojećih Y pojmova su uvijek slučajevi u kojima su ljudi i jezik jedina dva fenomena nužna za određenu formu institucionalne stvarnosti. Za druge slučajeve poput privatnog vlasništva, licenciranih vozača, ili vjenčanih parova, trebaju vam materijalni predmeti, ili ljudska bića koja imaju specifične fizičke odlike, za koje se mogu prikačiti statusne funkcije."

• "Performativno stvaranje lingvističkih institucionalnih činjenica je dosta različito od performativnog stvaranja nelingvističkih institucionalnih činjenica. Zašto? Treba primijetiti da u slučaju prekida zasjedanja, proglašenja rata ili razvođenja, treba nam nešto pored značenja rečenice. Pored konvencija koje stvaraju značenje, treba nam konvencija ili pravilo takvo da se izričaj te rečenice od odgovarajuće osobe ubraja kao prekid zasjedanja, objavljivanje rata, ili razvođenje. Mora postojati neka vanjska konvencija, neka vanlingvistička konvencija pored konvencija samog jezika. Da ukratko istaknemo ovu misao - da bi obećali ili zahtijevali, sve što vam treba jeste da ste sposobni govornik jezika, koristeći jezik u skladu sa konvencijama. Ali da bi proglasili rat, prekinuli zasjedanje, ili se razveli, treba vam nešto više od toga: treba vam posebna pozicija gdje vam vanlingvistička konvencija daje ovlaštenje da stvorite odgovarajuću institucionalnu činjenicu. Samo to posebno ovlaštenje mora biti stvoreno jezikom. Stoga očigledna paralela između nelingvističkih performativa za rat, prekid zasjedanja, i razvod i lingvističkih performativa za obećavanje i zahtijevanje, jeste iluzorna. Nelingvistički slučajevi zahtijevaju Statusno-funkcionalne Deklaracije da bi mogle vršiti svoju funkciju. Ali lingvističkim slučajevima to nije potrebno. Sve što je lingvističkim slučajevima potrebno jeste značenje. Značenja performativnih rečenica su sama dovoljna da omoguće sposobnim govornicima da izvrše govorni čin sa tim rečenicama. U stvaranju nelingvističkih institucionalnih činjenica vršenjem Statusno-funkcionalnih Deklaracija, stvaranje institucionalnih činjenica ide van značenja rečenice usko tumačene. U tim slučajevima, koristimo semantiku jezika da stvorimo ovlaštenje koje ide van semnatike.

• "U slučaju pisanih ustava, moramo imati van-lingvističku konvenciju prije primjene [ustava] u zbiljskim operacijama."

• "Prihvatanje institucionalne činjenice, ili zaista čitavog sistema statusnih funkcija, može biti temeljeno na pogrešnim vjerovanjima. Iz tačke gledišta institucionalne analize, nije važno da li su vjerovanja istinita ili lažna. Samo je važno da li ljudi zaista kolektivno priznaju ili prihvataju sistem statusnih funkcija. U ekstremnim slučajevima institucionalna činjenica može funkcionisati samo jer se ne vjeruje da je institucionalna činjenica. U takvim slučajevima postoji kolektivno priznanje deontičkih ovlaštenja, ali ona su prihvaćena samo zbog nekog drugog vjerovanja."

• "[S]ve nelingvističke institucionalne činjenice su stvorene i održavaju se u svom postojanju govornim činovima koji imaju isti logički oblik kao Deklaracije. / Našao sam tri načina na koji ovaj opći princip može biti proveden. Na prvi način, tek stvaramo statusne funkcije na ad hoc osnovama. Pleme, na primjer, čini nekoga svojim vođom jednostavno ga tretirajući kao svog vođu. Drugi oblik provođenja jeste imati stojeću Deklaraciju, konstitutivno pravilo, i ovo je vjerovatno najčešći oblik za napredne složene civilizacije. Treći način je zaista poseban slučaj drugog, i to kada imamo konstitutivno pravilo koje ne zahtijeva bilo kakvu istinsku osobu ili predmet nad kojim pravilo operira, već jednostavno stvara entitet Deklaracijom. Konstitutivna pravila te treće vrste su tipično Deklaracije koje ovlašćuju druge Deklaracije da stvore institucionalne činjenice."

• "Kako je... moguće da me priznavanje dužnosti ikada može motivirati? Odgovor je u tome da budući da sam priznao valjanost dužnosti priznao sam je kao da mi daje valjan razlog za činjenje onoga što imam dužnost da činim, te dužnost može stoga biti temelj za želju da učinim ono što imam dužnost da učinim. Ukratko, želja se izvodi iz dužnosti, ili striktnije, izvodi se iz priznavanja dužnosti, a dužnost se ne izvodi iz želje. Dužnost može biti razlog za djelovanje nezavistan od želje, a ipak motivirati djelovanje jer može biti temelj za želju da izvršim djelovanje koje čini ispunjenje dužnosti. Stoga imam jedan motivator - dužnost - koja čini temelj za drugi motivator - želju - koja je potom zadovoljena konstitutorom - održavanjem predavanja... Priznavanje razloga za činjenje nečega nezavisnog od želje već je priznanje temelja za želju da se to čini. Ali u stvarnom životu to ne funkcioniše uvijek. Postoji mnogo slučajeva u kojima ljudi priznaju valjane dužnosti, ali ipak ne čine onu stvar za koju su priznali da su pod dužnošću da je čine. U ovom slučaju, dužnost je motivator koji ne uspijeva u motiviranju. / Stoga sada možemo preformulisati paradoks i rješenje paradoksa. Paradoks je u tome što mogu postojati razlozi za djelovanje koji su nezavisni od želje, ali u isto vrijeme svako djelovanje mora biti izraz želje da se izvrši djelovanje. Rješenje paradoksa je u priznanju da razlozi za djelovanje nezavisni od želje mogu utemeljiti želju i stoga prouzročiti želju, iako nije logički neizbježno da će to učiniti, i nije empirijski univerzalno da to čine."

• "[V]anjski motivator poput činjenice u svijetu ili dužnosti pod kojoj sam može me zaista samo motivirati, može samo uspjeti u uticanju na moje ponašanje kroz korištenje racionalnosti ako internaliziram vanjski motivator u obliku nekog intencionalnog stanja. Stoga, činjenica u svijetu, poput činjenice da pada kiša, može uticati na moje ponašanje samo ako ja, na primjer, to primijetim, i stoga počnem vjerovati u to. Slično tome, dužnost pod kojom sam može uticati na moje ponašanje samo ako ja priznam dužnost i na temelju tog priznanja formiram želju da učinim stvar za koju imam dužnost da je učinim. Da bi bili racionalno obavezujući za činioca, razlozi za djelovanje koji su nezavisni od želje, a sadržani u institucionalnim činjenicama moraju biti, eksplicitno ili implicitno, stvoreni kao takvi od strane činioca. Takav razlog je izričito stvoren kada se činilac otvoreno privrgava nekom djelovanju, na primjer, kupujući i prodavajući, vjenčavajući se, ili obećavajući. Implicitno se stvraju kada činilac priznaje obavezujuću snagu neke situacije u kojoj se nalazi, poput toga da je član porodice, građanin države, ili dobar prijatelj."

• [I]nstitucije funkcionišu samo u opsegu u kojem su priznate ili prihvaćene. Ali to priznanje ili prihvatanje, naročito u slučaju političkih institucija, često zahtijeva neku vrstu opravdanja. U takvim slučajevima ljudi moraju misliti da postoji neki osnov za prihvatanje institucije. Tipično, institucije funkcionišu najbolje kada se tek prihvataju zdravo za gotovo i kada se nikakvo opravdanje ne zahtijeva ili ne nudi."

• "Organizovana prinuda je zaista nužna da održi određene sisteme statusnih funkcija, ali policijske snage, vojske, i drugi oblici organizovane prinude sami su sistemi statusnih funkcija."

• "Osnovni koncept pozadinske moći jeste da postoji skup pozadinskih pretpostavki, držanja, dispozicija, sposobnosti, i praksi bilo koje zajednice koje postavljaju normativna ograničenja na članove te zajednice na takav način da su kršenja tih ograničenja predmet negativnog nametanja sankcija od strane bilo kojeg člana zajednice... Ko vrši moć nad kim? Odgovor je svako ko prihvata pozadinske pretpostavke i zna da su te pretpostavke široko rasprostranjene u zajednici, može vršiti moć nad svakim ko krši te pretpostavke. Oblik u kojem se te moći vrše, ili pokušavaju vršiti, kreću se od izražaja neodobravanja, prezira, ismijavanja, šoka, i užasavanja, do fizičkog nasilja i čak ubistva... Pozadinska moć mora se razlikovati od njenog vršenja, poput svih drugih vrsta moći. Dokle god se neko nesuzdržava od činjenja onoga što želi, i dokle god neko nije ograničen u činjenju nečega što ne želi činiti, onda se nikakva moć ne vrši. Ali pozadinska moć se vrši kada istinski utiče na ponašanje ljudi."

• "Demokratske vlade su po samoj svojoj definiciji privržene stalnom prihvatanju neslaganja i neusklađenosti. Nije mana demokratskih vlasti da suparničke političke partije imaju različite skupove vrijednosti i različita temeljna vjerovanja."

• "Paradoks vlasti može se istači na sljedeći način: vladina moć je sistem statusnih funkcija i stoga leži na kolektivnom priznanju ili pristanku, ali kolektivno priznanje ili pristanak, iako tipično samo nije temeljeno na nasilju, može funkcionisati samo ako postoji stalna prijetnja nasiljem u formi vojske i policije. Legitimacija je ključna za funkcionisanje vlasti jer politička moć zahtijeva neki stepen pristanka. Ali što se tiče vlasti, legitimacija sama po sebi nije dovoljna. Iako su vojna i policijska moć različite od političke moći, općenito ne postoji ništa poput vlasti, ništa poput političke moći, bez policijske moći i vojne moći."

• "Budući da sistem statusnih funkcija zahtijeva kolektivno priznanje ili prihvatanje, sva istinska politička moć dolazi odozdo ka gore. To je isto tako tačno za diktature koliko i za demokratije."

• "Ne postoji logički apsurd u ideji postojanja ljudskih prava, jer je pripisivanje prava ljudima, logički govoreći, poput bilo kojeg drugog pripisivanja deontičkih ovlaštenja koje dolaze iz pripisanih statusa. Zagonetna odlika izvire iz činjenice da u složenim društvenim sistemima prava tipično izviru iz nekoliko slojeva već pripisanih statusnih funkcija poput imovine, vojske, sudova, vladine biroktratije, poslovnih preduzeća, ili braka. Ali nije ništa više logički apsurdno pripisati statusnu funkciju prava direktno ljudima nego što je pripisati statusnu funkciju novca komadu papira ili komadu zlata. Logička struktura je ta da moramo tretirati ljudsko biće kao status, poput privatnog vlasništva, toga da je neko sekretar države, ili da je oženjen. U formuli ‘X se ubraja kao Y u kontekstu C’, Y termin je ‘ljudsko biće’, tako da ako se kvalificirate kao ljudsko biće, automatski vam se garantuju ljudska prava."

• "Možemo reći sa Benthamom i MacIntyreom da prava, poput drugih statusnih funkcija, funkcionišu samo u opsegu u kojem su priznata. Bez priznanja nema deontičkih ovlaštenja. U isto vrijeme, izgleda da možemo dijeliti zdravorazumsku pretpostavku da ne gubite prava u slučajevima u kojima se ona poriču ili nisu priznata. Postojanje osnova statusne funkcije u zadovoljenju X temina - rođeni ste u Sjedinjenim Državama, biološki ste čovjek - uzima se kao osnov za zadovoljenje Y termina. Imate opravdan zahtjev ka pravima građanstva, imate opravdan zahtjev ka ljudskim pravima. Ali jedan način na koji možemo čitati ovu posljednju rečenicu nije kao da govori da imate opravdan zahtjev na postojanje prava, već radije, da imate opravdan zahtjev za priznanje prava koja već postoje."

• "Nikada ne smijemo sebi dopustiti da govorimo o ljudskim pravima osim ako nismo spremni da istaknemo (1) protiv koga je pravo usmjereno, (2) koji je sadržaj njihove dužnosti prema nositelju prava, i (3) zašto je osoba protiv koje pravo postoji pod tim dužnostima."

• "[O]pravdanje ljudskih prava ne može biti etički neutralno. Ono uključuje više od puke biološke koncepcije vrste bića koja jesmo; to također uključuje koncepciju toga šta je vrijedno, zaista ili potencijalno, o našem samom postojanju."

• "Bilo koja teorija ljudskih prava mora ležati na prethodnoj teoriji ljudske prirode."

• "Samo pravo je sistem statusnih funkcija i često nudi sankcije za druge statusne funkcije. Ali valjanost statusnih funkcija nije općenito zavisno od pravnih sankcija. Postoje mnoga neformalna prava koja neko ima, a koja nisu pravno sankcionisana."

• "[P]ostoji univerzalno ljudsko pravo na pomoć od drugih, kada smo u očajnim okolnostima, kada nismo sposobni pomoći sebi i kada su drugi tako situirani da nam mogu pomoći."

• "Postojat će zaista slučajevi kada je vršenje negativnog prava skupo za zajednicu, i kada moramo odlučiti kakve vrste obzira će ograničiti provođenje negativnog prava. Ali ne postoji ništa u sadržaju samog prava što zahtijeva pozitivni napor na strani zajednice, samo zahtjev da izvršitelji prava budu ostavljeni na miru u vršenju svog prava. U slučaju pozitivnih prava, međutim, dio je same suštine prava, dio samog sadržaja prava, da zahtijevaju skupe napore od svih članova čovječanstva."

• "[S]ve različite društvene nauke tiču se strukutra moći zajedničkih za cjelokupnu društvenu stvarnost."