Cjevanica

Cjevanica – Goljenica (Tibia)
Položaj cjevanice (crvena)
Cjevanica
Detalji
Sistem	Skeletni sistem
Identifikatori
Latinski	(os) tibia
MeSH	D013977
TA98	A02.5.06.001
TA2	1397
FMA	24476
Anatomska terminologija [uredi na Wikidata]

Cjevanica, goljenica ili goljenjača (lat. tibia) je veća i jača, od dvije kosti u nozi ispod koljena u kičmenjaka. Druga je lisna kost ili lisnjača (fibula), a obje povezuju koljeno sa gležanjskim kostima. Cjevanica se nalazi na medijalnoj strani nogu ispred fibule, bliže medijalnoj ravni ili centralnoj liniji. Cjevanica je je povezana sa lisnjačom pomoću međukostne membrane, formirajući tip vlaknastog zgloba zvanog sindesmoza, koji omogućava vrlo malo pokreta. Latinski naziv tibia je ime za flautu tibia. To je druga najjača kost u ljudskom tijelu (nakon femura). Inače, po prirodi opterećenja, kosti nogu su najsnažnije duge kosti, jer podržavaju ostatak tijela.^[1]

Cjevanica je deblja i čvršća od dviju kosti koje tvore kostur potkoljenice. Međutim, u koljenskom zglobu, samo ona i dodir s bedrenom kosti. Zato joj je gornji kraj zadebljan i snabdjeven sa dva kondila (unutrašnji i vanjski), koji se zglobljavaju sa odgovarajućim kondilima bedrene kosti, a među njih su umetnute srpaste hrskavične tvorevine zvane meniskusi. Sa prednje strane gornjeg kraja je hrapava kvržica (tuberositas tibiae) za koju se hvata čašični ligament (ligament patele), koja je i zajedničko donje hvatište snažnog četveroglavog bedrenog mišića (musculus quadriceps). Na donjem kraju, koji učestvuje u zglobljavanju sa gležanjskom kosti (talus), s unutrašnje strane ima nastavak (maleol), koji je često podložan prijelomima pri prekomjernim opterećenjima i/ili povredama.^{[2][1][3][4][5]}

U anatomiji čovjeke tibija je, po veličini, druga kost iza femura. Kao i kod drugih kičmenjaka, ona je jedna od dvije kosti u potkoljenici, a druga je fibula, te je sastavni dio zglobova koljena i gležnja zglobova. Kosti nogu (femuri, tibije i fibule) su najjače duge kosti jer oni daju podršku ostatku tijela.

Okoštavanje tibije ili stvaranja kosti počinje od tri centara; jedan u osovinu i jedan u svakom od krajeva (ekstremiteta).

Tibija je kategorizirana kao duga kost i kao takva se sastoji od dijafize i dvije epifize. U dijafize je trbuh tibije također poznat kao osovina ili tijelo. Dok su epifize dva zaobljene krajnosti kosti, gornji (nadređeni ili proksimalni) najbliži je bedrenjači, a donji (podređeni ili distalni) najbliži je stopalu. Tibije je najviše sužena u donjoj trećini, a distalni kraj je manji od proksimalnog.^[2]

Proksimalni ili gornjih dijelovi tibije su prošireni u poprečnu ravan sa medijalnim i lateralnim kondilom, od kojih su oba poravnata u horizontalnoj ravni. Medijalni kondila je veći od dva i bolje podržan preko tijela. Gornja površina kondila se zglobljava sa femurom i formira tibiofemurski zglob, koji je težinsko-ležajni dio koljenskog zgloba.

Medijalni i lateralni kondili su odvojeni od međukondilarnim prostorom, gdje su vezani krstačni ligamenti i meniskusi. Ovdje medijalna i bočna međukondilska kvrga oblikuju međukondilsku eminenciju. Zajedno sa medijalnim i bočnim kondilima, u interkondilskom regionu se formira tibijski plato, a oba zglobljavanja su vezana sa donjim krajem femura. Interkondilska eminencija dijeli međukondilski prostor u prednji i zadnji dio. Anterolateralno područje prednjeg međuondilskog dijela perforirano je brojnim malim otvorima za hranidbene arterije.

Zglobne površine oba kondila su konkavne, posebno u središtu. Ravniji rubova su u kontaktu sa meniskusima. Gornja površina medijalnog kondila je ovalnog oblika i proteže se bočno na strani medijalne kvržice. Bočna površina gornjeg kondila je kružnog oblika, a njegov medijalni rub se proteže na stranu bočne međukondilske kvržice. Zadnja površina medijalnog kondila nosi horizontalni žlijeb za vezanje dijela vlakana musculus semimembranosus, dok bočni kondili ima kružni aspekt za artikulaciju sa glavom fibule.

Ispod kondila je cjevanična kvrga koja služi za pričvršćivanje u čašičnog ligamenta, koji je nastavak mišića musculus quadriceps femoris.

Osovina ili tijelo tibije je trouglastog presjeka i formira tri granice: prednju, medijalnu i lateralne ili međukostnu granicu. Ove tri granice omeđuju tri površine: medijalnou, lateralnu i zadnju.

Donjih nastavak tibije je mnogo manji od gornjeg i ima pet površina; nadolje se produžava na medijalnoj strani kao snažan nastavak, medijalni maleolus. Donjih dio tibije zajedno sa fibulom i petnom kosti formira u skočni zglob.

Tibije se snabdijeva krvlju iz dva izvora: hranljiva arterija, kao glavni izvor, pokosni krvni sud izvedena iz prednje tibijske arterije.

Tibija je dio četiri zgloba: koljeno, gležanj, gornjeg i donjeg tibiofibulskog zgloba.

U koljenu, tibije čini jedno od dva zglobljavanja. S femurom ulazi u često zvanu tibiofemursku komponentu u zglobu koljena. Ovo je težišni ležaj koljenskog zgloba U tibiofibular spojevi su artikulacije između tibije i fibule što omogućava vrlo malo pokreta.

U proksimalni tibiofibular zajednički je mali avion zajednički. Zajednički se formira između donje površine bočnih tibije kondila i glavu fibule. U kapsule zgloba je pojačana prednje. I stražnjeg ligamenta od glave fibule.

distalni tibiofibulski zglob (tibiofibulska sindezmoza) se formira kao gruba, konveksna površina medijalne strane distalnog kraja fibule i grubu konkavna površina na bočnoj strani tibije.

U sklopu gležnjskog zgloba, poznatog kao talokrurski zglob, nalazi se sinovijski šarkasti zglob koji povezuje distalne krajeve tibije i fibule u donjim ekstremitetima sa proksimalnim krajem talusa (petne kosti). Zglobljavanje između tibije i talusa nosi veću težinu nego između manje fibule i talusa.

Okoštavanje tibije počinje od tri centra: primarni center za dijafize (tijela kosti) i sekundarni centar za svaku epifizu (ekstremiteta). Okoštavanje počinje u središtu tijela, o sedmoj nedelji fetusnog života i postupno proširuje prema ekstremiteta.

Čini se da s e centar za gornju epifizu javlja prije ili ubrzo nakon rođenja, u neposrednoj blizini 34. Sedmice trudnoće. Ima spljošten oblik i tanki jezičak u obliku prednjeg nastavka, koji čini kvrgu. Donje epifize se pojavljuje u drugoj godini života.

Donja epifize se spaja sa tijelom cjevanice oko 18., a gornja oko 20. godine. Povremeno postoje i dva dodatna centra, jedan za nastavak gornje epifize (u obliku kvrgavog jezička) i jedan za medijalni maleolus.

Cjevanica je modelirana kao oslonac za preuzimanje aksijalne sile u toku hodanja do 4,7 tjelesnih težina. Njen moment savijanja u sagitalnoj ravni u kasnoj fazi stava je do 71,6 tjelesnih težina puta broj milimetara.^[7]

Lomovi tibije mogu se podijeliti na one koje uključuju samo nju: bekovski lom, Segondov lom, Gosselinov lom, Todlerov lom, a oni koji uključuju i tibiju i fibulu: trimaleolski lom, bimaleolski lom, Potov lom.

Tokom Opsade Sarajeva (1992.-1995), za saniranje višestrukih lomova dugih kostiju usavršena je "sarajevska longeta" – fiksator i za najkompliciranije politraumatske prelome potkoljeničnih kostiju.^[8][9]

Struktura tibije kod većine drugih tetrapoda je u osnovi slična onoj kod ljudi. Kvrga tibije, greben na kojem se veže čašični ligament u sisara, je veća za tetive u mišiću musculus quadriceps kod vodozemaca, gmizavaca, ptica, koji nemaju čašicu.^[10]

• 
  Oblik desne cjevanice
• 
  Uzdužni presjek sa unutrašnjosti
• 
  Desni koljenski zglob sa prednje strane (sa unutrašnjim ligamentima)
• 
  Lijevi koljenski zglob (zadnja strana) sa unutrašnjim ligamentima
• 
  Lijevi talokrurski zglob
• 
  Vršni presjek desnog talokrurskog i talokalkanskog zgloba

• Bedrena kost
• Koljeno

Commons ima datoteke na temu: Cjevanica