Julije Cezar

Gaj Julije Cezar
Gaj Julije Cezar
Rođenje	12. juli 100 BC; Rim, Rimska Republika
Smrt	15. mart 44 BC (55 god.); Rim, Rimska Republika
Uzrok smrti	Atentat
Supružnik/ci	Kosutija (osporena) ; Kornelija (84–69 BC) ; Pompeja (67–61 BC) ; Kalpurnija (59–44 BC)
Djeca	Julija ; Cezarion (nepriznat) ; Oktavijan August (usvojen) ; Decim Brut ili Marko Brut (osporen)

Gaj Julije Cezar (na latinskom, Gaius Iulius Caesar; Rim, 12. jula 100. p. n. e. – Rim, 15. marta 44. p. n. e. ), rimski vojskovođa, političar i pisac. Najslavniji grčki vojskovođa, Cezar je brojnim vojnim pobjedama znatno proširio uticaj i vlast Rimskog Carstva. Pobjedivši Pompeja Velikog u građanskom ratu od 46. p. n. e. zavladao je kao diktator. Njegova diktatura označava kraj vrhovne vladavine Senata u Rimu i početak Carstva. Iako je ubijen u atentatu, 27. p. n. e. označen je kao datum kada je Rimska Republika prerasla u Rimsko Carstvo.^[1]^[2]

Mladost

Cezar je poticao iz ugledne patricijske porodice Julijevaca.^[2] U doba cara Oktavijana, koji je naslijedio Cezara i postao prvi rimski car, u epu Eneida [Publije Vergilije Maron] veliča Julijevce povezujući ih sa legendarnim trojanskim junakom Enejom.

Kao mladić Cezar je imao vrhunsko obrazovanje pa je naučio i nekoliko stranih jezika npr. hebrejski i galski jezik.Bio je nećak političara Gaja Marija. Gaj Marije je od 88. p. n. e. započeo građanski rat sa Lucijem Kornelijem Sulom. Marije je umro 86. p. n. e. 84. p. n. e. Cezar se oženio sa Kornelijom, također plemkinjom.^[2] Kada je Sula 82. p. n. e. postao apsolutni diktator naredio je Cezaru da se razvede. Ovaj je to odbio i otišao iz Rima. Cezarovi prijatelji su ga savjetovali da se ne vraća zbog rizika proskripcije. Jedino činjenica da je imao veze na visokim položajima spasila ga je od gotovo sigurne smrti. Cezar se prijavio u Rimsku vojsku i otišao u Malu Aziju. Iako mu je Sula formalno oprostio i pomilovao ga Cezar se nije vraćao u Rim do Suline smrti, 78. p. n. e.^[2]

Uspon

Po povratku u Rim Cezar počinje raditi kao advokat. Na toj funkciji istaknuo se kao žestok kritičar i protivnik korupcije kod političara. Cezar je putovao na otok Rhodos kako bi usavršio retoriku kod slavnog govornika Apolonija Moloa. Na putu su ga zarobili gusari. Kada su namjeravali zatražiti otkupninu od 20 talenata, Cezar im se nasmijao i rekao da očito ne znaju koga su oteli. Na njegov nagovor ovi su zatražili i dobili 50 talenata za Cezarovo puštanje. Čim je pušten Cezar je organizirao potjeru na moru, zarobio gusare koji su ga oteli i osudio ih na smrt .

69. p. n. e. umrla je Cezarova prva žena Kornelija. Umrla je u toku porađaja. Iste godine je umrla i Julija, Cezarova tetka. Cezarovi protivnici su ga kritikovali da je Julijin povod bio politički proračunljiv i da tu Cezar napada proskripcijske zakone iz Sulinog vremena i time skuplja političke bodove. Cezar je iste godine izabran za kvestora i odlazi u Spaniju.^[2] Po povratku u Rim nastavlja se baviti pravom sve dok 65. p. n. e. ne postaje kurulski edil. Ta funkcija je uključivala reguliranje prometa, trgovine i ostalih svakodnevnih događaja u Rimu. Posebno je zanimljivo da je to uključivalo i organizaciju igara u Rimskom cirkusu. Proračun za zabavljanje najširih slojeva ljudi bio je ograničen. Cezar nije štedio na novcu i organizirao je dotad najspektakularniju zabavu za narod. Godina se završila tako da je Cezar bio slavan kod naroda i poznat, ali je osobno bio prezadužen za ono vrijeme ogromnom svotom od nekoliko stotina zlatnih talenata.

63. p. n. e. Cezar postaje [pontifex maximus]. Ta funkcija je obuhvaćala dobijanje nove kuće Domus Publica, bavljenje pitanjima koji se dotiču Rimske religije i, najvažnije za Cezara, rješavanje svih dugova.

Iste godine Cezar je zajedno sa Markom Licinijem Krasom optužen pred senatom za kletvu koju je pokrenuo rimski političar Lucije Sergije Katalina. Petorica Katalinih bliskih saradnika i prijatelja osudjeni su na smrt bez suđenja. Iako je konzul Marko Tulije Ciceron zatražio smrtnu kaznu za obojicu, Cezar i Kras su oslobođeni.

Cezar je 62. p. n. e. izabran za pretora. Iste se godine razveo od svoje druge žene, Pompeje. 61. p. n. e. Cezar odlazi kao propretor u Spaniju gdje je vojnim osvajanjima stekao znatno bogatstvo. 60. p. n. e. vraća se u Rim i podmiruje sve svoje dugove. 59. p. n. e. godine Cezar je zajedno sa Pompejom i Krasom sklopio prvi trijumvirat.^[1] Cilj ovog sporazuma je bio preuzimanje vlasti u Rimskoj republici iz ruku senata. Pompej je bio najčuveniji rimski general a Kras vjerovatno najbogatiji Rimljanin. Cezar je imao brojne političke veze, pa je ova podjela vlasti bila korisna za sve. Da bi zapečatili savez Pompej je oženio Juliju, Cezarovu jedinu kcerku. Iako je ovo bio bez sumnje politički brak, ljubav između Julije i Pompeja je bila obostrana.

Galija

Opseg Rimske republike 40. pne. Nakon Cezarovih osvajanja.

Trijumviri su podjelili vlast na način da je Cezar dobio za upravu Galiju. 58. p. n. e. Cezar je započeo Galski rat, koji je trajao do 51. p. n. e. Rezultat rata je bila potpuna pobjeda Rimljana i pokoravanje srednje Evrope. 55. p. n. e. Pompej i Kras su izabrani ponovo za konzule a Cezar za prokonzula na rok od još pet godina. 54. p. n. e. Cezarova kćer Julija je umrla tokom porođaja. Kras je poginuo u ratu sa partima u bitki kod Carrhae, 53. p. n. e. Nakon Krasove smrti Pompej i Cezar se počinju međusobno udaljavati u mišljenjima, što konačno dovodi i do građanskog rata između njih.

Dok je Cezar još uvijek bio u Galiji, Pompej je u Rimu zadobio većinu u senatu. Kada je Cezaru istekao petogodišnji rok prokonzula, 50. p. n. e., pozvan je u Rim od senata. Senat mu je naredio da se pojavi sam u Rimu a da prije toga raspusti svoju vojsku. Cezar je znao da će u Rimu biti bespomoćan ukoliko nema imunitet kao konzul, ili ukoliko nema zaleđe koje mu donosi zapovjedništvo nad legijama. Cezar je odbio naredbu senata i 10. februara 49. p. n. e. prešao sa vojskom rijeku Rubikon. Rubikon je bila granica sa Italijom i to je označilo početak građanskog rata. Tradicija tvrdi da je kod prelaska Rubikona Cezar rekao Alea iacta est! ( Kocka je bačena ).

Građanski rat

Mnogi senatori su pobjegli iz Rima jer nisu znali da Cezar ima svega jednu legiju sa sobom. Pompej je imao mnogo veću vojsku i Cezar mu je nudio pregovore i mogućnost da obnove savezništvo. Pompej je odbio. Prekretnicu u građanskom ratu donosi bitka kod Farsala, 48. p. n. e. Cezar je tu pobijedio dvostruko veću vojsku od Pompeja. Pompej je pobegao u Egipat, a Cezar krenuo u potjeru za njim.

U Egiptu Cezar je pobijedio Ptolemeja XIII. u bici kod Nila i prepustio upravu Egipta Kleopatri VII. Zatim je pobijedio i pontskog kralja Farnaka II. u bici kod Zele, 47. p. n. e. Nakon te bitke poslao je senatu čuvenu poruku Veni, vidi, vici! ( Dođoh, vidjeh, pobijedih ). U međuvremenu Pompej je ubijen u Egiptu. Cezar je pobijedio protivnike i u bici kod Thapsusa, 46. p. n. e. i Gnej Pompeja, sina Pompeja Velikog, u bici kod Munde, 45. p. n. e.

46. p. n. e. Cezar je po treći put postao konzul zajedno sa Markom Emilijem Lepidom, a 46. p. n. e. postaje jedini konzul. Nakon ovoga Cezar postaje apsolutni diktator i sva vlast u Rimskom imperiju je u njegovim rukama. 44. p. n. e. Cezar postaje konzul po peti put, ovaj put zajedno sa Markom Antonijem.

Atentat

Cezar je ubila grupa senatora u atentatu prilikom ulaska u senat, 15. marta 44. p. n. e. Uboden je noževima 23 puta. Na čelu zavjere nalazili su se Marko Junije Brut,^[2] Gaj Kasije Longin^[1] i Gaj Trebonije. Prema tradiciji Cezarove posljednje riječi upućene Brutu su bile ( nekoliko verzija ):

Kai su, teknon? ( grčki, I ti, sine? )
Tu quoque, Brute, fili mi! ( latinski, Zar i ti, Brute, sine moj! )

te prema William Shakespeare

Et tu, Brute? ( latinski, I ti, Brute? ) ili Etiam tu, mi fili

Nakon Cezarovog ubistva stvoren je drugi trijumvirat između Marka Antonija, Oktavijana i Marka Emilija Lepida. Kada su se trijumviri obračunali sa Cezarovim ubicama ( svi su ili ubijeni ili počinili samoubistvo ) izbio je novi građanski rat između Oktavijana sa jedne i Marka Antonija i Kleopatre VII. sa druge strane. Pobjedom u pomorskoj bici kod Akcija, 31. p. n. e., Oktavijan je ostao samovladar a od 27. p. n. e. i službeno prvi rimski car.Julije Cezar je napravio kalendar koji se po njemu zove julijanski kalendar.^[1]

Reference

^ ^a ^b ^c ^d Biografija na straniciwhoiswho.de pristupljeno 12.7.2014 (de)
^ ^a ^b ^c ^d ^e ^f Biografija na stranicidibb.de pristupljeno 12.7.2014 (de)

Izvori

Abbott, Frank Frost (1901). A History and Description of Roman Political Institutions. Elibron Classics. ISBN 978-0-543-92749-1.
Broughton, Thomas Robert Shannon (1952). The magistrates of the Roman republic. 2. New York: American Philological Association.
Canfora, Luciano (2006). Julius Caesar: The People's Dictator. Edinburgh University Press. ISBN 978-0-7486-1936-8. Arhivirano s originala, 26. 1. 2021. Pristupljeno 2. 9. 2017.
Freeman, Philip (2008). Julius Caesar. Simon and Schuster. ISBN 978-0-7432-8953-5.
Fuller, J. F. C. (1965). Julius Caesar: Man, Soldier, and Tyrant. New Brunswick, NJ: Rutgers University Press.
Goldsworthy, Adrian (2006). Caesar: Life of a Colossus. Yale University Press. ISBN 978-0-300-12048-6.
Grant, Michael (1969). Julius Caesar. New York: McGraw-Hill.
Grant, Michael (1979). The Twelve Caesars. New York: Penguin Books. ISBN 978-0-14-044072-0.
Griffin, Miriam, ured. (2009). A Companion to Julius Caesar (jezik: engleski). John Wiley & Sons. ISBN 9781444308457.
Holland, Tom (2003). Rubicon: The Last Years of the Roman Republic. Anchor Books. ISBN 978-1-4000-7897-4.
Jiménez, Ramon L. (2000). Caesar Against Rome: The Great Roman Civil War. Praeger. ISBN 978-0-275-96620-1.
Kleiner, Diana E. E. (2005). Cleopatra and Rome. Harvard University Press. ISBN 978-0-674-01905-8.
Meier, Christian (1996) [1982]. Caesar: A Biography. Prevod: McLintock, David. Fontana Press. ISBN 978-0-00-686349-6.
Morstein-Marx, Robert (2021). Julius Caesar and the Roman People. Cambridge University Press. doi:10.1017/9781108943260. ISBN 978-1-108-83784-2. LCCN 2021024626. S2CID 242729962 Provjerite vrijednost parametra |s2cid= (pomoć).
Tucker, Spencer (2010). Battles That Changed History: An Encyclopedia of World Conflict. ABC-CLIO.
Thorne, James (2003). Julius Caesar: Conqueror and Dictator. The Rosen Publishing Group.
Ward, Allen M.; Heichelheim, Fritz M.; Yeo, Cedric A. (2016). History of the Roman People (jezik: engleski). Routledge. ISBN 9781315511207. Arhivirano s originala, 23. 12. 2019. Pristupljeno 28. 11. 2016.
Weinstock, Stefan (1971). Divus Julius. Oxford University Press. ISBN 978-0-19-814287-4.
Wiseman, T. P. (1998). The Publication of 'De Bello Gallico'. Classical Press of Wales.
Weber, Max (2008). Caesarism, Charisma, and Fate: Historical Sources and Modern Resonances in the Work of Max Weber. Transaction Publishers. ISBN 978-1412812146.
Warrior, Velerie M. (2006). Roman Religion. Cambridge University Press. ISBN 0-521-82511-3.
Welch, Kathryn (1998). Julius Caesar as artful reporter: the war commentaries as political instruments (jezik: English). Classical Press of Wales.CS1 održavanje: nepoznati jezik (link)
Zoch, Paul A. (2000). Ancient Rome: An Introductory History. University of Oklahoma Press. ISBN 0-8061-3287-6.

Vanjski linkovi

Commons logo

Commons ima datoteke na temu: Julije Cezar

Logo Wikicitata

Wikicitati imaju citate vezane za: Julije Cezar

Homoseksualne sklonosti Gaj Julija Cezara Arhivirano 16. 2. 2007. na Wayback Machine

[whoiswho-1] Biografija na straniciwhoiswho.de pristupljeno 12.7.2014 (de)

[dibb-2] ^ ^a ^b ^c ^d ^e ^f Biografija na stranicidibb.de pristupljeno 12.7.2014 (de)

[1]

[2]